35.

     Iako se u Ledomu nikad ne smrkava, izgledalo je da se smračilo kada su se ljudi, uglavnom, razišli. Čarli je sedeo na hladnjikavoj, zelenoj travi, sa šakama na kolenima i leđima oslonjen na jedno maslinovo drvo. Glavu beše sagnuo da bi mogao da pritisne obraze o nadlanice. Obrazi su mu bili kao uštavljena koža jer su se na njima osušile suze čiji mu razlog nije bio jasan. Najzad podiže glavu i pogleda u Filosa, koji je strpljivo čekao kraj njega.
     Kao da želi da bude siguran da neće rečima pokvariti utisak svog gosta, Filos ga pozdravi samo blagim osmehom i podizanjem onih čudnih obrva što su ličile na šiljati krov.
     "Je li gotovo?" upita Čarli.
     Filos se zavali, naslonivši se leđima na drvo, i pokretom glave pokaza na grupicu Ledomaca, tri odrasla i šestoro dece, daleko u šumarku, koji su veselo skupljali otpatke. Iznad njihovih glava, poput nevidljivog roja čarobnih pčela, visio je oblak muzike, u tom času trozvuka, malih terca, koje su se ravnomerno podizale uvis u formacijama, lebdele, jenjavale, opet uzletale. "Nikada nije gotovo", reče Filos.
     Čarli uze da misli o tome i o skulpturi koja se zvala Tvorac i, onoliko koliko se usuđivao da misli o onome što se odigralo u gaju, o milozvučju kojim su ti ljudi bivali okruženi kad god bi se okupili u većem broju.
     Filos ga mirno zapita: "Da li želiš još jedanput da me pitaš gde smo?"
     Čarli zavrte glavom i ustade. "Mislim da znam", reče.
     "Hajdemo onda", kaza Filos.
     Siđoše do polja, a potom su hodali kroz njive i mimo njih, pored koliba, natrag u pravcu velikih Jedinica i razgovarali:
     "Zašto obožavate decu?"
     Filos se nasmeja. Uglavnom, od zadovoljstva. "Pre svega, pretpostavljam da je vera - a da bih skratio raspravu, ja ću u ovom slučaju odrediti pojam vere kao nadrazumski, mistični doživljaj - da je vera neophodna našoj vrsti, ali isto tako izgleda da taj doživljaj ne možemo imati bez odgovarajućeg objekta. Ništa tragičnijeg nema od čoveka ili kulture koji, osećajući potrebu za obožavanjem, nemaju i predmet obožavanja."
     "Da se ne bismo raspravljali, kako kažeš, ja ću to prihvatiti", reče Čarli, svestan kako to čudnovato zvuči na ledomskom. Pojam 'prihvatiti' označavao se rečju 'uzajamno prožeti' - koja se, opet, izvodila iz reči 'razmeniti' - ali na njegovo iznenađenje, uprkos ovim podznačenjima, ono što je želeo da kaže bilo je jasno. "Ali zašto deca?"
     "Mi ne obožavamo prošlost već budućnost. Obožavamo ono što dolazi, ne ono što je već prošlo. Težimo posledicama vlastitih činova. Pred sobom držimo sliku onoga što je podložno promenama i što raste - onoga što u okvirima svojih moći možemo poboljšati. Mi obožavamo upravo tu moć u nama samima, i osećanje odgovornosti koje je prati. Dete predstavlja sve te stvari. Takođe..." on zastade.
     "Nastavi."
     "Da bi ovo shvatio i prihvatio treba da imaš u sebi veliku sposobnost prilagođavanja. Mislim da je nemaš."
     "Stavi me na probu."
     Filos sleže ramenima. "Sam si tako hteo: obožavamo dete jer je upravo nezamislivo da mu se ikada pokoravamo."
     Dugo su hodali ćuteći.
     "A šta smeta ako se pokoravaš Bogu koga poštuješ?"
     "U teoriji ništa, rekao bih, pogotovu kad je to pokoravanje praćeno i verom u živoga - to jest upravo postojećeg i u sadašnjosti upoznatljivog Boga." Filos zastade, birajući reči. "Ali u svakidašnjici najčešće se događa da je ruka božja u poslovima ljudskim ruka pokojnika. Njegova volja izražava se onako kako je tumače Starešine - ljudi oslabelog pamćenja, utonuli u prošlost, kojima se vid izgubio a sva ljubav u njima usahnula." Pogleda u Čarlija, a one čudne, crne oči bile su mu pune sažaljenja. "Zar nisi još uspeo da sagledaš da u osnovi Ledoma leži - prolaznost?"
     "Prolaznost?"
     "Kretanje, rast, promena, katabolizam. Zar bi muzika mogla postojati bez prolaznosti, bez napredovanja ili, recimo, poezija: zar bi mogao izgovoriti reč i nazvati je rimom a da na nju ne nadovežeš nove reči? Zar bi postojao život... eto, prolaznost je tako reći definicija života! Živo biće se menja svakog trenutka i u svakom deliću trenutka; čak i kad je bolesno, čak i kad je u opadanju, menja se, a kad prestane da se menja, tada - pa, tada i dalje biva pretvarano u razne stvari; u drvenu građu, ako je mrtvo drvo; u hranu, ako je ubijeni plod; ali to više nije život... Smatra se da arhitektura jedne kulture izražava stanje duha, ako već ne i religiju; šta tebi kažu oblici Medicinske Jedan i Naučne Jedan?"
     Čarli se krišom osmehnu; bio je to nelagodni smešak, kao da se postideo. "Drrr... vaaa!" povika imitirajući daleki zov, na engleskom. Zatim objasni: "Tako viču kod nas drvoseče kada preseku stablo i ono treba da padne: sklanjaj se, beži!"
     Filos se nasmeja, shvativši šalu i ne zamerivši. "Jesi li ikada video sliku čoveka koji trči? Ili samo hoda? Telo mu nije u ravnoteži, odnosno, ne bi bilo kad bi se ukočio kao na slici. Ne bi mogao ni da trči ni da hoda kad ne bi bio izveden iz ravnoteže. Tako se napreduje s jednog mesta na drugo - stalno i iznova počinješ da padaš."
     "I onda se ispostavi da ga ipak podupiru nevidljive štake."
     Filos žmirnu: "Tako je sa svim simbolima, Čarli."
     Čarli je opet morao da se nasmeje. "Jedan je Filos", reče, nesvesno imitirajući Milvisa i opet ugleda kako se Filos smračio u licu. Bes - čak i najmanji trag ljutnje - ovde je bio takva retkost da je vređao više od psovke. "Šta ti je. Da li sam ja..."
     "Ko ti je to rekao? Milvis, zar ne?" Filos ga ošinu pogledom i pročita mu odgovor na licu. Izgleda da je tu pročitao i da treba da utiša gnev, jer to i učini, s očevidnim naporom. Potom zamoli: "Nemoj misliti da si nešto loše rekao, Čarli. Nisi ti taj. Milvis..." Duboko udahnu vazduh i polako ga izduva. "Milvis s vremena na vreme dopušta sebi da pravi neumesne viceve." Naglo, i očevidno s namerom da promeni temu, zapita: "Ali, da se vratimo na arhitekturu - zar se ne protiviš pojmu dinamičke neravnoteže kad vidiš ovo?" Široko mahnu rukom pokazujući na kolibe - pletare, zemljane kolibe, brvnare, daščare i kolibe od kamena.
     "Tu se ništa ne klima" složi se Čarli, pokazujući glavom na jednu pored koje su upravo prolazili - onu od italijanskih kockastih modula s krovovima u obliku kupole od maltera i gipsa.
     "One, prema tome, nisu simboli. Ili bar ne u onom smislu u kome su velike Jedinice. One su samo praktična primena našeg dubokog uverenja da se Ledomci neće nikada odvojiti od zemlje - i to u najširem mogućem smislu. Sve civilizacije imaju pogubni običaj da vremenom odgaje čitave klase ili čak pokoljenja ljudi koji žive i rade za jedan stepen - ne, već dvostruko, desetostruko, pedesetostruko udaljeni od rada ruku. Neko može da se rodi, živi i umre a da nikada nije uzeo u ruke lopatu, izravnao dasku, napravio otkos, ili čak upotrebio ašov, bradvu ili razboj. Nije li tako, Čarli? Zar nije tako bilo i s tobom?"
     Čarli zamišljeno klimnu glavom. I sam je jednom tako razmišljao, zaista jeste, jednoga dana kada se odrastavši na pločniku velikog grada prijavio na oglas iz novina kojim su se tražili sezonski radnici da beru boraniju. Oh, kako je to mrzeo - taj život u barakama u prljavom čoporu ljudskih propaliteta i ceo dan proveden u sapetom, čučećem, vrelom, preznojenom argatovanju na koje nije bio navikao i koje - čak i kad se radilo samo o branju boranije - nije umeo. Ipak mu je jednom prilikom palo na pamet - jednom kada je pojeo komad boranije - da zaista sam, vlastitim rukama, uzima iz utrobe zemlje ono što je rodila i što njemu, zauzvrat, održava život. Stavio je obe svoje gole šake na golu zemlju, i između njega i nje nije više bilo onih složenosti uzajamne razmene, razlike u položaju, zamene jednog drugim, niti je postojao mnogostruko upleteni sistem razmene robe i usluga. I to osećanje mu se od tada često vraćalo, kad god bi obezbedio sebi tu neposrednu, zemaljsku materiju za punjenje stomaka time što bi pisao po hartiji, čistio i prao tanjire u restoranu i strugao šerpe, vukao ručice na buldožeru ili pritiskao dugmad računske mašine.
     "Takvi ljudi imaju strahovito malu sposobnost preživljavanja", upravo je govorio Filos. "Oni su se, kao i sva stvorenja, prilagodili svojoj sredini - ali ta sredina je ogromna i složena mašina; u njoj ima veoma malo osnovnih i jednostavnih stvari kao što su branje voća ili pronalaženje i kuvanje odgovarajućih biljki iz prirode. Ako se mašina uništi ili, čak, samo jedan važan delić u njoj prestane da radi, svi koji su u njoj postaće bespomoćni, i to tačno za onoliko vremena koliko je potrebno stomaku da se isprazni. Sav Ledom - svako od nas - iako samo jednu do dve veštine zaista dobro znamo, ima osnovne pojmove o zemljoradnji, građevinarstvu, tkanju, kuvanju i uništavanju otpadaka, i kako da upali vatru i pronađe izvor vode. Bez obzira na to da li je vešta ili nije - a niko nije vešt baš u svemu i neizvežbana osoba koja ima osnovne predstave o onom najnužnijem da bi se održala u životu ima veće sposobnosti preživljavanja od, recimo, onoga ko najbolje na svetu rukuje mašinom za valjanje čeličnih ploča ali ne ume da spoji dve grede, uskladišti kukuruz za setvu ili da iskopa poljski nužnik."
     "Oh-h-h-h", reče Čarli, kao da mu je tog časa puklo pred očima.
     "Šta je?"
     "Sada počinjem da shvatam... Nisam mogao da stavim onaj život na dugme u Medicinskoj Jedan i rukom rađenu grnčariju. Mislio sam da su u pitanju društvene privilegije."
     "Oni što rade u Jedinicama počašćeni su kad mogu ovde da jedu! (U stvari, reč 'počast' nije baš tačan prevod; pre bi se moglo reći 'biti miljenik' ili 'biti mažen'.) "Jedinice su pre svega radionice i jedina mesta gde je rad s vremena na vreme toliko iscrpljujući i zahteva tačnost da se isplati štedeti vreme. Ovde, napolju, isplati se koristiti vreme; ta imamo ga do mile volje. Mi ne spavamo i bez obzira kako pažljivo i sporo gradio ili obrađivao zemlju, posao se ipak dovede do kraja."
     "Koliko vremena deca provode u školi?"
     "U školi? A, vidim šta hoćeš da kažeš. Kod nas nema škola."
     "Nema škola? Ali... čuj, to je dovoljno onima koji samo hoće da nauče kako da seju i da vode domaćinstvo prema principu 'uradi sam'... je l' tako misliš? Ali šta je s vašim tehnolozima - ne živite večito, zar ne? Šta se događa kad nekoga od njih treba zameniti? I knjige... i pisanje muzike... i - zaboga, pa sve one stvari zbog kojih ljudi uče da čitaju i pišu? Matematika - razni priručnici...?"
     "Nisu nam potrebni. Imamo cerebrostil."
     "Sis mi ga je pomenuo. Ne mogu reći da baš razumem."
     "To ne mogu ni ja", reče Filos, "ali te uvaravam da radi s uspehom."
     "I upotrebljavate ga za učenje, umesto škole."
     "Ne. Da."
     Čarli poče da mu se smeje.
     Filos se takođe nasmeja i reče: "Nisam bio toliko zbunjen kao što je izgledalo. 'Ne' se odnosilo na tvoju tvrdnju. Mi ne poučavamo svoju na 'knjiški' način, mi u njih unosimo znanje pomoću cerebrostila. To je veoma brzo. Treba samo odabrati pravi blok informacija i okrenuti prekidač. Njihove" (on tu upotrebi reč za 'neupotrebljene i raspoložive ćelije pamćenja') "i njihove sinaptičke veze pronalaze se i informacije se 'utiskuju' u njih za nekoliko sekundi - u stvari, mislim da je to za sekundu i po. I blok je onda spreman za ponovnu upotrebu na nekom drugom. Ali poučavanje - pa ako se tu uopšte i radi o poučavanju, onda to ti sam radiš, bilo na taj način što stalno o tome razmišljaš i proveravaš - što je uzgred budi rečeno, mnogo brže od čitanja - dok radiš u polju, ili za vreme 'počinka' - sećaš li se Ledomca koga smo videli kako stoji sam pre nego što smo ušli u Grosidovu kuću?... Ali čak i taj proces ne može se nazvati poučavanjem. Poučavanje je veština koja se uči; učenje od nastavnika je takođe jedna veština koja se uči; svako ko pokuša - a mi ćemo pokušati - može donekle naučiti kako da predaje; ali pravi nastavnik - e, to je već talenat. On je za to obdaren kao što su obdareni slikar, muzičar ili vajar. Oh, mi visoko cenimo nastavnike i nastavu. Poučavanje je jedan oblik ljubavi, znaš", dodade on.
     Čarli se seti hladne, odvratne, umiruće mis Moran i u jednom velikom, toplom magnovenju bi mu jasno. Pomisli na Loru.
     "Mi koristimo cerebrostil", reče Filos, "a koristimo i A-polje; ali ne zavisimo od njega. Prema tome nemamo potrebu za njim. Učimo da čitamo i pišemo i imamo zaista mnogo knjiga; svaki Ledomac koji se potrudi može ih čitati, ali mi obično zamolimo da ih, prilikom čitanja, prenese na 'snimak' cerebrostila i napravi tako novi blok."
     "Ti blokovi - mogu da sadrže celu knjigu?"
     Filos mu pokaza svoja dva nokta na palcima, jedan pored drugog. "Na otprilike ovolikom prostoru... Ali mi znamo kako se pravi hartija i knjige i, ako ikada budemo morali, pravićemo ih. Ovo moraš utuviti o nama: nikada, ali nikada, nećemo postati robovi vlastitih udobnosti."
     "To vam je dobro", reče Čarli, misleći na mnoge primere iz prošlosti kad se pokazalo koliko je to dobro; seti se kako su čitave fabrike imale muke da nastave s radom kad bi samo vozači liftova u upravnoj zgradi počeli da štrajkuju; seti se muka onih koji su živeli u soliterima kad nestane struje - bez vode, frižidera, svetla, radija, televizije, bez mogućnosti da skuvaju, da se operu, da prekrate vreme. Ali... "Ipak", razmišljao je naglas, "ima tu nešto što mi se ne dopada. Ako to možete, onda možete i da sastavite jedan blok kojim ćete biti u stanju da unesete u nečiji um ceo sistem verovanja i vernosti određenim verovanjima; možete da stvorite robovlasnički sistem prema kome bi neki naš izgledao kao dečja igra."
     "Ne, ne možemo!" naglasi Filos. "A da i ne pominjem činjenicu da ne želimo. Ne može se voleti, niti steći ljubav, držanjem u ropstvu i naređivanjem, ili izdajstvom i laganjem."
     "Ne može se?" upita Čarli.
     "Delovi uma su do sada već jasno razgraničeni. Cerebrostil je uređaj za prenošenje informacija. Jedini način da se u nekoga usade lažna učenja bio bi da se istovremeno isključe celokupno pamćenje i sva čula; jer, uveravam te, što god cerebrostil unese u tebe biva podvrgnuto proveravanju upoređivanjem sa svim onim što si već prethodno saznao i svim onim što si iskusio. Ne bismo mogli da unesemo nedoslednosti, čak i kad bismo pokušali."
     "Da li ikada uskraćujete informacije?"
     Filos se zakikota. "Ti baš tražiš dlaku u jajetu, a?"
     "Odgovori mi", kaza Čarli, "da li ikada uskraćujete informacije?"
     Filosovo kikotanje se prekide. Reče ozbiljno. "Naravno. Detetu nećemo reći kako da napravi kamenu sodu. Nećemo reći Ledomcu kako mu je sadrug vrištao pod lavinom obrušenog kamenja."
     "A, tako." Poćutaše, hodajući dalje... Ledomac i njegov sadrug... "Znači, vi sklapate brakove?"
     "Oh, da. Kad se vodi ljubav, to te čini srećnim. Ali brak - to je sreća na potpuno drugom nivou. Za nas je to svetinja i mi brak veoma ozbiljno shvatamo. Seti se Grosida i Nejziva."
     Čarliju se razbistri pred očima. "Oblače se jednako."
     "Sve rade jednako, a ako već ne jednako, onda zajedno. Da, oni su u braku."
     "Da li vi... da li ljudi... hm..."
     Filos ga potapša po ramenu. "Poznata mi je vaša opsednutost pitanjima seksa", reče. "Hajde, slobodno - pitaj - ti si među prijateljima."
     "Nisam opsednut time."
     Nastaviše hod. Čarli je bio natmuren. Filos iznenada stade da pevuši, onako za sebe, neku melodiju koja se slagala s pesmom koja je dopirala do njih izdaleka, od neke dece u polju. Na to se Čarli naglo razvedri. Shvatio je da se te dve stvari mogu, na kraju krajeva, uporediti; Ledomci su zaista mnogo manje mislili na seks, isto kao što je i on manje mislio o tome od, recimo, viktorijanske domaćice koja je govorila o 'udovima' klavira, i izbegavala da knjigu koju je pisala žena i knjigu koju je pisao muškarac stavi na policu jednu do druge, izuzev kada su autori bili muž u žena.
     I bio je isto tako spreman da prihvati Filosovu tvrdnju da se nalazi među prijateljima.
     Onako, kao uzgred, upita: "A šta je s decom?"
     "Kako misliš?"
     "Recimo dete se - hm - rodi a roditelj nije u braku?"
     "Većina ih se tako rađa."
     "I to nema značaja?...
     "Nema za dete. Ni za roditelja, bar što se nas ostalih tiče."
     "Kakva smisla, onda, ima da se sklapaju brakovi?"
     "Smisao, Čarli, jeste u tome što je jedno celo uvek veće od zbira njegovih sastavnih delova."
     "A, tako."
     "Najuzvišeniji trenutak u polnom odnosu je zajednički orgazam, je li tako?"
     "Jeste", reče Čarli, što je mogao nepristrasnije. "A stvaranje novog života je najuzvišeniji izraz ljubavi?"
     "Oh, da."
     "Dakle, ako Ledomac i njegov sadrug uzajamno zanesu, i svaki rodi po jedan par blizanaca, zar ti to ne liči na uzvišeni duhovni doživljaj?"
     "Li-liči", malaksalo reče Čarli, preneražen. Potisnu duhovnost negde u pozadinu uma, pritiskujući je kolenima sve dok nije prestala da izgleda kao velika gromada. Kada je opet bio u stanju, upita: "A šta je s onom drugom vrstom seksa?"
     "Drugom vrstom?" Filos nabra čelo i kao da u mislima prelista neku nevidljivu kartoteku. "Ah misliš na obični, svakodnevni oblik seksualnosti?"
     "Pretpostavljam da je to to."
     "Pa, ona se, prosto, događa. Sve što je izraz ljubavi može se tu podvesti, razni oblici polnog dodira, ili kad ti neko pomogne da digneš krov na kući, ili pevanje." Bacivši pogled na Čarlijevo lice potvrdno klimnu glavom svojoj nevidljivoj kartoteci i nastavi: "Mislim da znam šta te zbunjuje. Tamo odakle si došao, na neke postupke i oblike seksualnog izražavanja gledalo se s negodovanjem - na neke su se mrštili, neke čak kažnjavali. Je li to po sredi?"
     "Rekao bih."
     "Prema tome, izgleda da želiš da saznaš sledeće: ovde se ništa od toga ne smatra sramotnim. Ne postoje nikakva društvena pravila u tom pogledu. Tako nešto događa se samo kad predstavlja izraz uzajamne ljubavi i pažnje, a ako te uzajamne ljubavi nema, to se ne događa."
     "A omladina?"
     "Šta, omladina?"
     "Hoću da kažem... klinci, znaš. Eksperimentišu, i tako to."
     Filos se nasmeja svojim srdačnim smehom. "Pitanje: kada su dovoljno odrasli da to rade? Odgovor: kada su dovoljno odrasli da to rade. A što se tiče eksperimentisanja, zašto eksperimentisati s nečim što se vidi na svakom koraku, kao i poljubac uz dobar dan?"
     Čarli proguta knedlu. Gurni to gde god hoćeš, i dalje je gromada. Gotovo molećivo, reče: "Ali - šta ako neko ne želi decu?"
     Filos se ukoči, kao gromom ošinut, okrenu se i pogleda ga. Na tamnoputom licu su mu se, gotovo smešno, smenjivali: šok, zapanjenost, neverica, pitanje (Da se ti ne zavitlavaš? Da li zaista ozbiljno misliš to što si rekao?); i najzad, potpuno neočekivano, izvinjenje. "Oprosti, Čarli, mislio sam da me ne možeš zaprepastiti, ali uspeo si. Mislio sam da sam imun na to, posle svih onih istraživanja prošlosti koje sam obavio, ali zaista nikada nisam očekivao da ću stajati ovde, usred Ledoma, i pokušati da nateram sebe da razmišljam o pojmu ne želeti decu."
     "Oprosti, Filose. Nisam hteo nikoga da povredim."
     "Ti meni oprosti. Iznenađuje me da sam bio uvređen, i žao mi je što sam to pokazao."
     U tom trenutku, Grosid ih pozva iz jednog voćnjaka i Filos upita: "Jesi li žedan?" Zajedno krenuše put bele kolibe. Prijalo je što za trenutak mogu da skrenu pažnju jedan sa drugog. I prijalo je izaći iz kuće i još jednom gledati skulpturu od terakote.