48.

     "Ponekad kad se osvrneš oko sebe, prosto se prepadneš", kaza Herb.
     Dženet umače zrna kukuruza u barice boje za uskršnja jaja, koje je napravila u limenoj kutiji za keks, da bi pripremila Dejvidu materijal da napravi sebi indijansku ogrlicu. Dejviju je tek pet godina, ali veoma vešto barata iglom i koncem. "Onda nemoj da se osvrćeš. Zašto se osvrćeš, šta tražiš?"
     "Slušaj samo ovaj radio." Jedan glas arlauče neku pesmu. Muzički obrazovano uho, ako ga naterate da sluša (ako ga ne naterate, muzički obrazovano uho ne bi nikad poželelo da sluša) u stanju je da razabere temu iz Vesti la Giubba; pesma govori o razočaranju na promenadnom koncertu za mlade, i pesmu i melodiju guši klavir koji svira oktave u visokom tonalitetu: klingklittgkling - klingklingkling šestoosminski takt. "Ko to peva?"
     "Ne znam", kaže Dženet, pomalo ljutito. "Ne mogu više da pamtim svu tu Braću-tako-i-tako i trija Miltaun. Svi; zvuče jednako."
     "A-ha. Ali ko, ko je ovo?"
     Držeći zrno kukuruza u vazduhu iznad ljubičaste barice, ona zastaje da oslušne. "To je ono stvorenje sa staklenim konjskim očima i krivim zubima što smo ga preksinoć gledali na televiziji", nagađa ona.
     "Nije!" kaže on pobedonosno. "Ono je bio lord Fontleroj iz moga sokaka koga zovu Debzi. Naime, tip dečaka. Ovo je žena, tip devojčice."
     "Ma, nemoj." Osluškuje dok glas klizi kroz celokupni dijapazon od četiri i po tona kojim raspolaže i nestaje, utonuvši u klavirske akorde koji se lančano i ravnomerno ponavljaju. "Znaš, u pravu si."
     "Znam da sam u pravu i to te plaši." Herb baca ilustrovani časopis koji je upravo čitao. "Čitam ovde kako Al Kap, znaš onaj strip, Al Kap kaže, govoreći o ilustracijama u časopisima, posle mnogo vremena najzad opet možete razlikovati koje je žensko a koje muško na slici u časopisu. Ono lepše, to je muško. I baš dok to čitam, upada radio i evo ti devojke koja peva naročito prozuklo, tako da liči na dečka koji peva kao devojčica."
     "Znači to te plaši?"
     "Pa, što-šta može da se pobrka", kaže on mangupski. "Ako ovako potraje nastaće mutacija, i kod čistokrvnog tipa više nećeš znati da li je muško ili žensko."
     "Šašavko. Mutacije se tako ne prave."
     "Znam. Hoću da kažem, ako stvari ovako potraju, kad se pojavi mutant sa dvostrukim seksom niko ga neće primetiti."
     "Oh, praviš od buve slona, Herb."
     "Sigurno. Ali sad ozbiljno, zar nemaš ponekad osećaj da u svetu dela neka moćna sila koja pokušava da od žena napravi muškarce i obrnuto? Ne samo s pevačima. Uzmi Sovjetski Savez. Nikada u istoriji nije tako veliki društveni eksperiment pretvorio toliki broj žena u dresirane cirkuske konje. Uzmi Republiku Kinu, gde su se napokon porcelanske lutkice oslobodile robovanja i honki-tonkija i sad nose radnička odela i lopatama tovare ugalj četrnaest sati dnevno, rame uz rame sa svojom braćom. To je druga strana ove ploče koju smo upravo slušali."
     Dženet umače zrno u ljubičastu boju i drži ga da otkaplje. "A, ne", kaže, "na drugoj strani je Zvezdana prašina."